Tetka je jako mlada otišla u inozemstvo, trbuhom za kruhom, mozgom za boljim životom, srcem za srećom. Stvarno je bila mlada, imala je nepunih osamnaest.
Radila je kao kućna pomoćnica. Nije poznavala jezik. Bila je sama u svijetu znatno većem od onog u kojem je odrastala. Često je plakala, ali se izdigla iznad suza. Pobijedila je samu sebe. Školovala se. Napredovala. Tamo ostala zauvijek.
Mi ju poznajemo kao malo ludu. Nije nama to nitko rekao, jednostavno smo stekli takav dojam. Tetka je luda i točka. Nije. Tetka je posebna, opuštena, žena borac.
S vremenom se zaljubila u nekakvog problematičnog lika, kako to obično biva s prvim ljubavima. Imali su dijete. Bili u nekakvom čudnom kultu i štovali nešto, ne želim ni znati što. Sve je bilo dobro, bar onako kako su oni percipirali dobro.
Dok joj, jednog zimskog jutra, nije prijetio pištoljem. Njoj i njenom djetetu. Njegovom djetetu. Njihovom djetetu.
Pobijedila je. Hladnu cijev, problematičnog kretena i kult. Izdigla se iznad toga, ponovno.
Dijete je odraslo, tetka je postala baka. Navikla se na samački život, izliječila sve rane i napokon bila sretna.
Upoznala je njega. Gospodina u godinama. Doktora. Dogodila se ljubav.
Stvarno velika ljubav, kad je došla u godine gdje je odustajala od ljubavi. Kada se najmanje nadala.
Ljubav im je bila jedina "obveza", koja to nije. Postala je smisao života.
Rekao joj je da ima Alzheimerovu bolest, znao je to neko vrijeme, no nadao se da će medicina napredovati i ublažiti simptome. Nije,
Ona je bila spremna ostaviti sve i brinuti se za njega. Pa jebemu, on je ljubav njenog života. Ljubav koju nikada nije imala, a oduvijek je tragala za njom. On je njen dom.
Ona je bila spremna ostaviti sve i brinuti se za njega. Pa jebemu, on je ljubav njenog života. Ljubav koju nikada nije imala, a oduvijek je tragala za njom. On je njen dom.
Nije pristao na to. Maknuo se od nje. Sakrio se, a ona ga je tražila. Godinama.
Strašno je kako tako važna osoba u trenu može nestati s lica Zemlje. Skvrčiti se u rupu bolesti i nestati. Zauvijek nestati.
Godine su prolazile. Tetka prije nije pričala o tome, nikada. Vjerojatno jer boli. Odvratno peče.
Karte su se posložile, uspjela ga je pronaći. Otišao je u rodnu zemlju, kuću u kojoj je odrastao. Ne daleko, ali dovoljno da su prošle godine bez traga. Nije razmišljala, istog trena je spakirala kofere i zaputila se k njemu. U nadi da će ga zadnji put poljubiti, zagliti i voljeti.
Tražila ga je, nije ga našla. Susjedi su joj rekli da je umro nekoliko dana prije njenog dolaska.
Prošlo je petnaest godina, ona ga još uvijek voli. Ona još uvijek plače.
Ovaj puta nije se izdigla iznad problema. Nije pobijedila. Ljubav ionako nitko ne može pobijediti.
Comments
Post a Comment