Nedjelja je, odrasli ljudi izveli su djecu i pse u šetnju. Piju svoju prvu jutarnju kavu na terasama, poslužuju ih odglumljeno ljubazni konobari. Dan je sparan, uskoro će pasti kiša, stvarno se teško diše. Muškarac srednjih godina sjedi u samom kutu kafića, desno, nervozno trese nogom i pije tamno pivo. On čeka, nervozno čeka. Toliko nervozno da ti malo ide na živce, ali ne možeš prestati gledat. Nešto će se dogoditi, mora!
Tada ulazi ONA, raščupana, pomalo neugledna, vukući za sobom crnog psa, a ispred sebe dječja kolica. Sjeda nasuprot njega, ne progovaraju ni riječi. Muškarac je dlanovima pokrio oči i naslonio se na stol. Jel on to plače? Daj ne, jebote, pa zašto plače? Nemoj plakati! Žena mu tada u naručje pruža malenu djevojčicu, nasmješenu, razigranu, premalenu da bi shvatila što se događa. Ni ja ne znam, ne bih ni trebala znati, ne tiče me se, al ne mogu prestat promatrat, neki neugodni trnci prolaze mi tijelom. Djevojčica se smije, muškarac plače, a žena šuti i tako prolaze minute.
Možda se sada poljube, daj neka se poljube, molim vas poljubite se! Nisu se poljubili, stavila je dijete u kolica, povukla psa za sobom i otišla. To je to, ona je otišla, on je sjetno gledao za njima, protrljao oči i platio pivo, prilikom čega se pokušao našaliti, ali iz drhtavog glasa mogao si osjetiti samo tugu. Jebena nedjelja.
Ajmo sad sagledat situaciju iz druge perspektive. Možda je zaslužio, možda je lik šupak, nikad ne znaš, al tog trena jedva sam čekala otići kući, ispričati tu strašno potresnu sapuničastu epizodu svom muškarcu. -Baš si se jako rastužila?, u prijevodu, jedva čekam da prođe taj usrani PMS.
Svi smo mi dobili poneku emotivnu pljusku u životu, pa eto baš imam potrebu objaviti nešto što je napisala tada emotivno iscipelarena Koza, a sada najmaženija i najsretnija ikad. Svi pogriješimo, jebiga, preživi se ;)
Strašno laksativno. Samo ljubav!
Do slušanja, Koza Nervoza.
Tada ulazi ONA, raščupana, pomalo neugledna, vukući za sobom crnog psa, a ispred sebe dječja kolica. Sjeda nasuprot njega, ne progovaraju ni riječi. Muškarac je dlanovima pokrio oči i naslonio se na stol. Jel on to plače? Daj ne, jebote, pa zašto plače? Nemoj plakati! Žena mu tada u naručje pruža malenu djevojčicu, nasmješenu, razigranu, premalenu da bi shvatila što se događa. Ni ja ne znam, ne bih ni trebala znati, ne tiče me se, al ne mogu prestat promatrat, neki neugodni trnci prolaze mi tijelom. Djevojčica se smije, muškarac plače, a žena šuti i tako prolaze minute.
Možda se sada poljube, daj neka se poljube, molim vas poljubite se! Nisu se poljubili, stavila je dijete u kolica, povukla psa za sobom i otišla. To je to, ona je otišla, on je sjetno gledao za njima, protrljao oči i platio pivo, prilikom čega se pokušao našaliti, ali iz drhtavog glasa mogao si osjetiti samo tugu. Jebena nedjelja.
Ajmo sad sagledat situaciju iz druge perspektive. Možda je zaslužio, možda je lik šupak, nikad ne znaš, al tog trena jedva sam čekala otići kući, ispričati tu strašno potresnu sapuničastu epizodu svom muškarcu. -Baš si se jako rastužila?, u prijevodu, jedva čekam da prođe taj usrani PMS.
Svi smo mi dobili poneku emotivnu pljusku u životu, pa eto baš imam potrebu objaviti nešto što je napisala tada emotivno iscipelarena Koza, a sada najmaženija i najsretnija ikad. Svi pogriješimo, jebiga, preživi se ;)
Kad bi znao kako čeznem. Kako milujem tvoje oči svojim bedrima u ove kasne sate, dok se mračna soba ispunjava mirisom požude i straha da te ne izgubim.Kad bi znao, kada bi sva duboka mora tuge i užasa prešao boreći se s olujama u srcu, koje vučeš za sobom poput izgubljenog djeteta, da mi zaspeš u naručju snivajući istinsku sreću.Sve brige na tvojim usnama brisala bih svojima, dok bi tvoj osmijeh ispunjavao moju dušu laticama prvog proljetnog cvijeća, a tvoje nježne ruke mazno bi mi govorile kako sam na sigurnom.Kako me čuvaš od svih nemirnih vrtloga sjećanja koji za sobom vuku privid radosti, ostavljajući samo tugu i gorke suze koje, dodirujući tvoja njedra, postaju beznačajne zvijezde na umoru. Kad bi znao kako čeznem, moj krevet nikada ne bi bio hladan, a oči bi mi vječno sjale na sam spomen tvoga imena. Ali ne znaš.
Do slušanja, Koza Nervoza.
Comments
Post a Comment